Nalazite se u > Kutak za roditelje
Zanimljiva priča Zanimljiva priča

Jedne večeri razgovaraju djed i unuk o aktualnim događajima.
Najednom unuk upita djeda: - Djede, koliko ti imaš godina?

Djed odgovori: - Da razmislim, rođen sam prije televizije, cjepiva za dječju paralizu,
fotokopirnoga aparata, kontaktnih leća i kontracepcijskih tableta.

Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu još izumili klimatske uređaje, perilice, sušilice (rublje su jednostavno prali i objesili sušiti na svježi zrak).

Čovjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlazni avioni. Vjenčao sam se s tvojom bakom i živjeli zajedno, a u svakoj obitelji su bili tata i mama. Riječ "gay" je bila poštovanja vrijedna engleska riječ, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čovjeka, a ne homoseksualca. O lezbijkama nismo uopće čuli, muškarci nisu nosili naušnice.

Rođen sam prije računala, paralelnoga studija i grupne terapije. Ljudi nisu odlazili na preglede, nego ih je liječnik slao prema potrebi na preglede krvi i mokraće. Do 25. godine starosti sam svakoga muškarca oslovljavao s gospodine, a žene s gospođo ili gospođice.

Kada je u moje vrijeme gospođa stupila u tramvaj ili autobus, djeca i mladi su požurili ustupiti mjesto (sjedalo). Ako je bila trudnica, dopratili su je do sjedala i ako je bilo potrebno išli za nju kupiti kartu i donijeli joj.

Muškarci su hodali rubom nogostupa, žene uz kuće. Na stepenicama je ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u dizalo i iz njega, muškarci su im uvijek primaknuli stolac kada bi sjedale.
Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili. Ustali bi svaki puta kada bi žena ustala pa i samo za trenutak. Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama pomagali skinuti ogrtač.

U moje vrijeme djevičanstvo nije prouzrokovalo rak i takve djevojke su predstavljale krepost obitelji i čistoću za svoje muževe.

Naš život je bio određen s 10 zapovjedi, trijeznim rasuđivanjem, poštivanjem starijih, ponašanje prema zakonu te se ispunjavalo plodnim suživotom s bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošega i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namijenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima s braćom, sestrama i ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.

Time sharing je značilo da obitelj ljetuje s drugim obiteljima, a ne da dijeli prostor s neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobitelu da i ne govorimo. Nismo slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD - e, DVD - e, elektronske pisače strojeve, računala, prenosna računala. Notebook je bila bilježnica.

Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, satovi, kućanski aparati, nisu imali svjetlećih prikazivača. Kada već govorimo o strojevima, nije bilo bankomata, mikrovalnih pećnica, radio - budilica. O videorekorderima i videokamerama da ne govorimo.. Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno - bijele, a za razvijanje je trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.

Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je loše kvalitete, a proizvoda s natpisom Made in Korea, Taiwan ili Thailand, a pogotovo Made in China nije niti bilo. Nismo čuli za Pizza - cut ili McDonald's niti za instant kavu, umjetna sladila. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi. Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10 centi. Novi automobil je stajao 1.000 $, ali tko je imao toliko novaca?

U moje vrijeme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili. Mi smo bili posljednji koji su bili uvjereni da žena treba muža da bi imala dijete... Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?

- E., djede.. Više od 200 godina!? Odgovori unuk.
Ne, dragi moj, samo pedeset pet !