Nalazite se u > Kutak za roditelje
Roditeljska ljubav Roditeljska ljubav

Majka je držala u naručju svoju bebu i polako je ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. I dok ga je ljuljala, ona je pjevala:

Volim te zauvijek,
Volim te beskrajno,
Dok god sam živa
moja beba ćeš biti.

Sinčić je rastao, rastao i rastao i rastao. Narastao je u dvogodišnjaka i trčao po cijeloj kući. Skidao je sve knjige s polica. Izvlačio je svu hranu iz hladnjaka i čak je uzeo sat svoje majke, bacio ga u WC školjku i povukao vodu. Ponekad bi njegova majka rekla: 
“Ovaj klinac me naprosto IZLUĐUJE!”

Ali po noći, kada bi taj dvogodišnjak bio tih, ona bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta i, ako je on spavao podigla bi ga u naručje i ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. 
Dok ga je ljuljala, ona je pjevala:

Volim te zauvijek,
Volim te beskrajno,
Dok god sam živa
moja beba ćeš biti.

Taj mali dječak je rastao, rastao i rastao i rastao. Narastao je u devetogodišnjaka. I nikad nije htio doći kući na večeru, nikad se nije htio okupati, a kada bi baka došla u posjetu on bi uvijek govorio proste riječi. Ponekad ga je njegova majka htjela prodati zoološkom vrtu!

Ali u noći, kada bi taj devetogodišnjak spavao, ona bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta i, ako je on spavao podigla bi ga u naručje i ljuljala naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. 
Dok ga je ljuljala, ona je pjevala:

Volim te zauvijek,
Volim te beskrajno,
Dok god sam živa
moja beba ćeš biti.

Dječak je rastao, rastao i rastao i rastao. Narastao je u tinejdžera. Imao je čudne prijatelje i oblačio je čudnu odjeću i slušao je čudnu muziku.
Ponekad bi njegova majka mislila da ona živi u zoološkom vrtu!

Ali u noći, kada bi taj tinejdžer spavao, majka bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta, promatrala ga je i pjevala:

Volim te zauvijek,
Volim te beskrajno,
Dok god sam živa
moja beba ćeš biti.

Taj tinejdžer je rastao. On je rastao i rastao i rastao. On je narastao u odraslog čovjeka. Iselio se iz svog doma i preselio u kuću na drugom kraju grada.

Ali ponekad, u tamnim noćima, majka bi sjela u svoj auto i odvezla se na drugi kraj grada.
majka bi otvorila vrata njegove sobe, došuljala se na vršcima prstiju do njegova kreveta, promatrala ga je i pjevala:

Volim te zauvijek,
Volim te beskrajno,
Dok god sam živa
moja beba ćeš biti.

Ali majka je starila i starila i starila. Jednog dana nazvala je svog sina i rekla, “Dođi me vidjeti jer sam jako stara i bolesna.”
I njen sin ju je došao vidjeti.
Kada je ušao na vrata ona je pokušala pjevati pjesmu. Pjevala je:

Volim te zauvijek,
Volim te beskrajno...

Ali nije ju mogla dovršiti jer je bila prestara i prebolesna.

Sin je prišao svojoj majci.
Podignuo ju je u naručje i ljuljao naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. 
I pjevao je ovu pjesmu:

Volim te zauvijek,
Volim te beskrajno,
Dok god sam živ
moja Mama ćeš biti.

Kada je sin tu večer došao svojoj kući, stajao je dugo vremena na vrhu stepenica. Onda je ušao u sobu gdje je spavala njegova mala beba. On ju je podignuo u naručje i veoma polako ljuljao naprijed, natrag, naprijed, natrag, naprijed, natrag. 
I dok ju je ljuljao, on je pjevao:

Volim te zauvijek,
Volim te beskrajno,
Dok god sam živ
moja beba ćeš biti.


Robert Munch