Nalazite se u > Duhovni kutak
Uz Godinu obitelji Uz Godinu obitelji


Prof. dr. sc. Anton Tamarut

EVANĐELJE OBITELJI

Proročka, svećenička i kraljevska dimenzija obiteljskog života
Obitelj/kućna Crkva - uzoran prostor uzajamnosti i zajedništva u službi
Drugi vatikanski koncil na tragu drevne tradicije obitelj utemeljenu na sakramentu ženidbe naziva kućnom ili domaćom Crkvom (Ecclesia domestica).  Obitelj je, naime, povlašteno mjesto duhovnog bogoslužja koje se vrši darom i snagom krsnog, odnosno zajedničkog svećeništva primljenog u sakramentu krsta. Po uzoru na život opće Crkve, i život kućne Crkve sastoji se od tri područja, od naviještanja, odnosno poučavanja, od slavlja i svjedočenja. Za svako od tih područja Crkva je opremljena trostrukom službom po kojoj sudjeluje u samom Kristovom poslanju i dostojanstvu proroka, svećenika i kralja. Naime, uz proročku, svećeničku i kraljevsku službu povezanu s ministerijalnim ili hijerarhijskim svećeništvom koje se prima u sakramentu svetoga reda, postoji također proročka, svećenička i kraljevska služba koja je zajednička svima koji su primili sakrament krštenja.
Obitelj zasnovana na sakramentu ženidbe predstavlja prvo i povlašteno mjesto gdje se živi, vrši i trajno uči Kristova proročka, svećenička i kraljevska služba. Tu službu u prvom redu vrše supružnici jedno prema drugome, a onda zajedno kao roditelji, te pojedinačno kao otac i majka prema svojoj djeci. Djeca pak nisu samo po roditeljima korisnici tih službi, nego su primjereno svome tjelesnom i duhovnom uzrastu, i ona također prema svojim roditeljima i braći pozvana na istu službu proroka, svećenika i kralja. Obitelj je u tom pogledu uzoran prostor uzajamnosti i zajedništva u službi. 
Proročko dostojanstvo i poslanje

Na koji se način ostvaruje proročka služba u kršćanskoj obitelji? Prvo treba kratko reći što mislimo kada za neku osobu kažemo da je prorok ili da vrši proročku službu. Pod time nikako ne mislimo na osobu s posebnim prirodnim svojstvima, još manje s naučenim tehnikama glede predviđanja, odnosno proricanja budućnosti. Ograničena, odnosno relativna budućnost samo je Bogu poznata, a  za kršćane je konačna i apsolutna budućnost sâm trojedini Bog. Proročka služba koju muž i žena vrše jedno prema drugome u prvom redu sastoji se u tome da jedan drugoga svojim ponašanjem i riječju podsjećaju na konačan cilj i svrhu svoga bračnog zajedništva. Jedan drugoga čuvaju od lažnih proroka i zločestih ogovaranja. Uzajamno se i trajno podsjećaju na "Veliko otajstvo", tj. na jedincato zajedništvo Krista i Crkve u koje su ušli sakramentom ženidbe, i u kojemu trebaju aktivno sudjelovati, za nj svojom ljubavlju i vjernošću svjedočiti. 
Kada bračni drugovi sudjeluju na Kristovoj proročkoj službi, to znači da su oni izabrani, pozvani i poslani jedan drugome da ostvare životno zajedništvo u kojem će Bog  biti djelatno i prijateljski prisutan. Naime, Bog života i ljubavi od početka se skriva u njihovom traženju i izboru. On ih je jedno drugome doveo i darovao kako bi zajedno mogli postići "svetost u bračnom životu i u primanju i odgajanju djece" . Važno je da supružnici budu uvijek svjesni da se tajna njihove izvorne i uzajamne ljubavi krije  i obnavlja u Bogu, te se stoga prema otajstvu svoga bračnoga saveza odnose smjerno i zahvalno. U svjetlu "Velikog otajstva", tj. Kristove bezuvjetne i neizrecive, ničim zaslužene ljubavi prema Crkvi, bračni drugovi će i jedan drugoga promatrati kao dragu tajnu i dragocjeni dar. Nikada neće doći u napast da zagospodare jedan drugim, nego će se uvijek iznova jedno drugome slobodno darovati i kao dar prihvatiti. 
Djelovati proročki u bračnom savezu nipošto ne znači dijeliti lekcije, docirati i moralizirati bračnom drugu, još manje, prekoravati ga i upirati prstom na njegove nedostatke. Proročki služiti tu prije svega znači, svojom nepodijeljenom, cjelovitom i neumornom ljubavlju štititi svoga bračnoga druga od mogućih stranputica i zabluda. To također znači, radosnom vjernošću, domišljatom i dovitljivom ljubavlju hraniti u bračnom drugu iskonsku i duboku želju i potrebu za intimnom zajednicom bračnoga života i bračne ljubavi jednom uspostavljene ženidbenim savezom, odnosno neopozivom osobnom privolom. 
Proročka dimenzija obiteljskoga života posebno se ostvaruje u odnosima između roditelja i djece. Neosporno je da su roditelji prvi navjestitelji, učitelji i odgojitelji svoje djece u vjeri. Kakav će odnos s Bogom uspostaviti djeca u mnogome ovisi kakvu sliku Boga ona vide i osjećaju u riječima i ponašanju svojih roditelja. U tome je uloga roditelja presudna. Tu sliku kasnije drugi izvan obitelji teško mogu u bitnome pokvariti ili popraviti. Riječi su važne, primjeri presudni. Roditelji su u prilici da svojim radosnim i skladnim bračnim odnosima pred djecom navještaju Boga koji je ljubav, temeljni razlog topline njihova obiteljskog doma.
Svoju učiteljsku i odgajateljsku službu u vjeri roditelji vrše prije svega u razgovoru sa svojom djecom, i to tako što im o Bogu i duhovnim sadržajima govore na temelju svoga osobnoga iskustva, pripovijedaju svoju povijest s Bogom, pričaju o događajima iz svoga života u kojima su posebno živo osjetili Božje vodstvo, njegovu blizinu i pomoć. Uvjerljiva je, naime, samo ona vjera koja prati, osvjetljava i prožima život, pobjeđuje tamu i beznađe, životu daje razloge za radost i nadu. Djeca će samo na temelju životne vjere svojih roditelja naučiti ljubiti, vjerovati i nadati se, samo će im na taj način vjera u Boga postati najveće bogatstvo i najdragocjenija baština s kojom će kasnije moći organizirati i ispravno graditi svoj život, kada bude trebalo i "preskakati zidine" (usp. Ps 18, 30). Iz svoga bogatoga iskustva s Bogom roditelji će lako naći prikladan savjet za svoje dijete, znat će ga prikladno i ispravno poučiti i usmjeriti. I što je zapravo najvažnije, pomoći će svome djetetu da nauči osluškivati i slušati Božji glas u sebi, a to znači, da ostvari svoju izvornost i jedincatost, ono posebno na što ga je Bog pozvao i za što ga je primjereno obdario. Veoma je važno da roditelji ne podlegnu napasti stvarati djecu na svoju sliku, nego da u svojoj djeci isključivo traže, otkrivaju, njeguju i poštuju Božju sliku. Čovjek je stvoren samo na sliku Božju i svako drugo prestvaranje značilo bi nepravdu i nasilje nad djetetom, uništavanje njegove posebnosti i jedincatosti, a za roditelje bi bilo izvor velikog razočaranja i nezadovoljstva. Roditelji, naime, nisu primili od Boga dijete na dar da pomoću njega i u njemu ostvare svoje neostvarene snove i liječe svoje životne frustracije, nego zato da bi ono bilo posve nova i jedinstvena objava Božje stvaralačke ljubavi u svijetu, "živi čovjek - slava Božja" . 
U pogledu kraljevstva Božjega djeca mogu biti za sve, a posebno za svoje roditelje živa i svakodnevna čitanka iz koje mogu učiti temeljne stavove i ponašanja koja treba usvojiti i njegovati da bi se ušlo u kraljevstvo Božje (usp. Mt 18, 3).   Tu se prvenstveno misli na jednostavnost, otvorenost i poučljivost. Stoga ne samo da djeca trebaju učiti od svojih roditelja, nego katkad i roditelji mogu i trebaju učiti od svoje djece.  
Djeca najčešće i nesvjesno prema svojim roditeljima vrše proročku službu tako što gdjekad neočekivano, iskreno i izravno iznesu primjedbu ili zapažanje na račun njihova ponašanja, ili im pak postave neko neobično pitanje u kojem se može skrivati početak raspleta nekoga zamršenog i neugodnog pa zato i dugo odlaganog i potiskivanog bračnoga i obiteljskoga problema. U tom smislu nije potrebno da samo djeca slušaju roditelje, nego je također važno da i roditelji pažljivo slušaju svoju djecu i traže u njihovim riječima možebitnu Božju poruku.
Svećeničko dostojanstvo i poslanje

Na proročku službu i poslanje u Crkvi nadovezuje se svećeničko služenje. Prema nauku Drugoga vatikanskog koncila krsno ili opće svećeništvo vjernika ostvaruje se sudjelovanjem u prinošenju euharistije, u primanju sakramenata, "u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetoga života, samozatajnom i djelotvornom ljubavlju."  Prvotni i najvažniji prostor duhovnog bogoslužja jest obitelj kao prva i životna stanica društva, odnosno kao "domaće svetište Crkve" . U toj "kućnoj Crkvi" svi članovi obitelji pojedinačno, primjereno svome položaju, i zajedno kao cjelina, kao malo i domaće "kraljevsko svećenstvo" ostvaruju svećeničko zvanje i poslanje. 
Muž i žena to čine u prvom redu tako što se posvećuju potpunim uzajamnim primanjem i darivanjem. Posvećivanje, naime, spada u bitnu svećeničku djelatnost. Doživotnost njihova uzajamnog svećeničkog služenja zajamčena je u obećanju danom neopozivom osobnom privolom u sakramentu ženidbe da će jedno drugo ljubiti i poštivati sve dana života svojega. Na poseban način se svećenički poziv i poslanje bračnih drugova ostvaruje u njihovu odnosu prema djeci, u rađanju i odgajanju djece. Bračni čin ukoliko je otvoren životu, na poseban i jedinstven način odražava predani i plodni odnos Krista prema Crkvi, koji obuhvaća cjelokupni život, a što će reći, i žrtvu kao način njegova održavanja i njegovanja. Stoga, kao čin potpuna i nesebična predanja drugome i za drugoga, u bračnom se činu krije duboki smisao i vrijednost križa, koji posvećuje i spašava. Bračni čin zaštićen sakramentom ženidbe u tom smislu se može označiti kao sveti čin i osebujan oblik bogoslužja. U bračnoj se intimnosti muž i žena posvećuju koliko uzajamnom ljubavlju, toliko i svojom nesebičnom otvorenošću životu. Stavljajući se u službu novoga života njima je na poseban način dano osjetiti ljepotu i značaj čovjekove bogolikosti. 
Bračni se drugovi posvećuju kako primanjem tako i zajedničkim odgajanjem djece.  Svećenička dimenzija odgoja ostvaruje se prvenstveno kroz neprestano odricanje i žrtvovanje roditelja za dobro svoje djece. Njihovo zalaganje puno ljubavi i samoprijegora predstavlja prinos Bogu  u kojem je sadržana prošnja da se u njihovoj djeci očituje Kristov život pun milosti i istine. Svećeničku službu roditelji vrše posebno tada kada svoju djecu poukom usmjeravaju k Bogu i kada ih s njime u molitvi povezuju. Roditelji su naime prvi učitelji molitve. Oni ne samo da trebaju svoju djecu naučiti prve molitvice, nego je još važnije da zajedno s njima mole. Obitelj je povlašteno mjesto molitve, i to zato što je molitva prije svega razgovor između osoba i bića koja se vole, između čovjeka i Boga, djeteta, odnosno djece i njihova nebeskoga Oca (i majke ukoliko su Bogu vlastiti i svi atributi majčinstva). A svaki razgovor, posebno onaj odlični i najvažniji, s Bogom, traži kako sposobnost govora tako i slušanja. Uključuje također potrebu aktivne šutnje, odnosno tišine, kako bi se moglo čuti i shvatiti onoga koji nam govori. Jer da bismo se s nekim u razgovoru susreli, odnosno razumjeli, nije dovoljno da njegove riječi dođu do naših ušiju, pa niti samo do razuma,  nego je nužno da one dođu i do našega srca. U tom smislu je obitelj kao intimna zajednica života i ljubavi cijeloživotna škola molitve. U obitelji se, naime, i kroz molitvu uči uzajamnom uvažavanju i poštivanju. Molitvom se odgaja i za međusobni razgovor. Tko je, naime, u obitelji naučio ispravno moliti, taj znade i s drugim ljudima uljudno i kvalitetno razgovarati. On neće doći u napast da razgovor pretvori u monolog.
Kada roditelji blagoslivljaju svoju djecu izrazito su u službi Krista svećenika (usp. Mk 10, 16). Kada djeca zahvaljuju za svoje roditelje, vrše također svećeničku službu i očituju svećeničko dostojanstvo koje imaju u Isusu Kristu. Isti je slučaj kada roditelji nabrajaju potrebe i prošnje za svoju djecu i obrnuto, kada djeca mole za svoje roditelje. Time, naime, jedni i drugi pokazuju svoju povezanost i jedinstvo s Isusom Kristom, našim zagovornikom kod Oca (usp. 1 Iv 2,1).
Da bi kao cjelina živjela svoj svećenički poziv i dostojanstvo te da bi njihova obitelj doista bila "kućna Crkva" ne samo da je poželjno, nego i nužno da obitelj zajedno moli. Osim dnevne molitve prije i poslije zajedničkog obroka, potrebo je da se barem jednom u tjednu cijela obitelj okupi na molitvu, na svojevrsno obiteljsko bogoslužje kojem će predsjedati otac ili majka. Takvo obiteljsko bogoslužje izvrsno priprema obitelj za sudjelovanje u nedjeljnom euharistijskom slavlju, kada u zajedništvu s drugim obiteljima u prinošenju euharistijske žrtve njihovo svećeništvo dosiže svoj liturgijski vrhunac. "U euharistijskom daru ljubavi kršćanska obitelj nalazi temelj i dušu svog 'zajedništva' i 'poslanja'." 
Treba težiti tome da cijela obitelj bude na istom euharistijskom slavlju jer je zapravo narav Crkve koja slavi euharistiju i koju, s druge strane, euharistija čini, obiteljska.
Kraljevsko dostojanstvo i poslanje

Na Kristovu proročku i svećeničku službu u kojoj imaju udjela svi koji su s njime sjedinjeni po sakramentu krsta nadovezuje se kraljevska ili pastirska služba.  Kraljevska služba i dostojanstvo primljeno u krštenju nalazi u obiteljskom životu svoj poseban izraz već i stoga što upravo u njoj svatko doživljava prvu potvrdu i afirmaciju svoje osobnosti, postaje svjestan svoga relacijskog i dijaloškog bića, svoje sličnosti s drugima ali i svoje različitosti i posebnosti. Tu se, naime, najprije dolazi u priliku izraziti svoja očekivanja i ispuniti tuđa, tražiti pomoć od drugih i pružiti je drugima. U međusobnoj ljubavi i poštovanju članovi obitelji se osjećaju slobodno i zaštićeno. Oni u ljubavi vide svoju najveću moć i sigurnost. Posebno kada u Kristovom duhu kraljevsku službu promatramo kao služenje, tada je obitelj ogledno mjesto kraljevanja, svatko je prema drugome u prilici biti kralj, a da time nad drugima ne pokaže nadmoć i silu koja ponižava, nego isključivo ljubav koja druge uzdiže i promiče njihovu jedinstvenu vrijednost i dostojanstvo.
Dakako, u prvom redu se bračni drugovi trebaju osjećati u intimnom zajedništvu kao kralj i kraljica, to će reći u uzajamnom poštovanju i ljubavi, moćno, slobodno i suvereno. Oni jedan za drugoga predstavljaju najveću sigurnost, zaštitu i obranu, a prije svega su jedan drugome dar u kojemu mogu ostvariti puni smisao i ljepotu svoje stvorenosti na sliku Božju kao muškarac i žena, jer su oni upravo kao par povlašteno mjesto Božje prijateljske prisutnosti (Post 1,27). Bog svoju stvaralačku moć i vlast ljubavi, svoje božansko kraljevanje izražava i izvršava u prvom redu po njihovom bračnom jedinstvu. U njihovu se, naime, intimnom zajedništvu otvorenom životu zrcali božanski eros i agape, trojstveni božanski život u kojem samo i isključivo vlada ljubav, u kojem je Duh Sveti označen kao poljubac Oca i Sina. 
Uzdižući naravno zajedništvo muškarca i žene na razinu sakramenta, unoseći ga u svoj zaručnički odnos prema Crkvi i povezujući sa svojom žrtvom na križu, Krist je htio zaštititi od površnosti i provizornosti, od egoizma i oholosti, od nasilja i uzajamnog poniženja. Svojom sakramentalnom prisutnošću u bračnom zajedništvu muškarca i žene, on je htio jedinstvo i nerazrješivost bračnog saveza dodatno zaštititi i učvrstiti bedemom svoje bezuvjetne i neograničene ljubavi, milosrđa i praštanja. 
Kristova pomoć bračnim drugovima u čuvanju i promicanju njihova kraljevskog poslanja i dostojanstva potrebna im je i zbog uloge roditelja. Oni, naime, zajedno i pojedinačno kao otac i majka vrše kraljevsku službu prema svojoj djeci, i to prije svega tako što im svojom požrtvovnom i iskrenom ljubavlju pružaju sigurnost i toplinu obiteljskog doma u kojem mogu duhovno i tjelesno rasti i razvijati se, stjecati samopoštovanje i samopouzdanje. Oni poput dobrog pastira stvaraju među svojom djecom ozračje intimnosti, iskrenosti i povjerenja. Svojom ih ljubavlju, konkretnim primjerom, savjetom i poukom štite od raznih vukova i kradljivaca (usp. Iv 10, 10-13). Pomažu im da ojačaju i budu razložni, čvrsti i sigurni u obrani svojih stavova i životnog svjetonazora.
Kristova djelatna prisutnost u vršenju roditeljske vlasti, odnosno odgovornosti za djecu je itekako potrebna jer nije mala opasnost da se gdjekad odnos roditelja prema djeci shvati kao čista nadmoć te se i najmanji otpori i nesporazumi rješavaju demonstracijom sile i nasilja, umjesto bezuvjetnom ljubavlju i  razumnim uvjeravanjem. Vlast koju roditelji imaju nad djecom, kao uostalom i ona koju bračni drugovi imaju jedan nad drugim, Kristova je kraljevska vlast, tj. vlast križa i ljubavi. Nijedan se autoritet pa tako ni roditeljski ne čuva silom i nasiljem, nego isključivo istinom i ljubavlju. 
Djeca su roditeljima darovana za radost i nadu. U tome se krije njihova kraljevska služba i dostojanstvo. Ona su obećanje budućnosti. Uzornim ponašanjem i odgovornim vršenjem svojih dužnosti djeca itekako mogu pozitivno utjecati na raspoloženje svojih roditelja, i tako osjetiti koliko su značajna i važna, pa čak i odgovorna za ukupno obiteljsko ozračje. Život s roditeljima i braćom pruža djetetu idealne mogućnosti da postane osjetljivo za potrebe i očekivanja svojih bližnjih, da pokaže i osjeti moć ljubavi i snagu nježnosti, da pomoć i služenje ne doživi kao poniženje, nego kao radost i čast. Obitelj je kao kućna Crkva prva i najvažnija škola zajedništva, dom solidarnosti. U njoj su svi pozvani jedni druge posluživati, "svatko po primljenu daru" (1Pt 4, 10).
I na kraju, da bi kraljevska dimenzija obiteljskog života bila potpuna, potrebno je da obitelj ne živi kao izolirani otok ili nepristupačni planinski vrh. Obitelj u kojoj se živi Kristov način kraljevanja otvorena je drugim obiteljima s kojima zajedno tvori veliku Božju obitelj - Crkvu. Ona je zato spremna s drugim obiteljima dijeliti svoja duhovna i materijalna dobra, braniti i promicati kulturu života, služiti miru i pomirenju među pojedincima i zajednicama, zalagati se u suzbijanju siromaštva, u bolesnima i nemoćnima prepoznati Krista koji traži pomoć i zaštitu (usp. Mt 25, 35-40). Takva obitelj u zajedništvu s drugim obiteljima već sada ima iskustvo kraljevstva Božjega koje "nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome"(rim 14,17).