Nalazite se u > Programi
Vjerski program Vjerski program

Pretpostavke:

Mora li se ili može li se vjera odgajati? Na postavljeno pitanje moguće je različito razmišljati. Vjera je milost Božja, zato ona ne ovisi o odgojnom ostvarivanju. Ipak naglašava da treba voditi brigu o razvoju vjere. kao što dijete, premda nadareno i predisponirano za jezik, nikad ne bi govorilo neki jezik ako mu se on ne bi posredovao životom grupe koja tim jezikom govori. Tako i vjera kao konkretna zbilja, mora se posredovati životom vjere određene grupe. Dakle i vjeru je unatoč njezine metafizičke zbilje potrebno odgajati.
Indirektni vjerski odgoj po Mariji Montessori je istaknuto načelo njezine cjelokupne pedagogije. Tako na primjer geometrijski oblici za crtanje, dijete indirektno pripremaju za pisanje ili materijal za brojenje indirektno priprema dijete za matematiku. Isto tako kontrola pogrešaka i propusta indirektno formira savjest, ili zajednički boravak dobno mješovitih skupina indirektno promiče društveni odgoj itd. Za bolje razumijevanje tog načela M.Montessori koristi sliku središta i periferije neke stvari. Odgojem se smije utjecati samo na periferiju, a središte pripada svakom djetetu kao njegova tajna. Time se želi naglasiti da je dijete u središtu svoga bića samo Bogu dohvatljivo. To opće odgojno načelo vrijedi i za religiozni odgoj.

Tri aspekta indirektnoga vjerskog odgoja:

1. Čovjek pojedinac 
- odgoj se ostvaruje u duhu stvarnog poštivanja osobe kao vrijednosti. M. Montessori brani dijete od svake vrste gospodarenja odrasloga nad njim. Također upozorava na skriveno središte u svakom djetetu koje se ničim ne može zamijeniti i s kojim nitko ne smije raspolagati.. "Dopusti da tvoje dijete ima svoju tajnu", jer "dijete bez tajne razvit će se u odraslu osobu bez osobnosti".
- po slobodi dijete na svoj način biva neovisno i pomaže mu da se pristajanjem uz zakon koji ono otkriva u vlastitoj nutrini. U tome se iskazuje povezanost između neovisnosti, slobode i dostojanstva, a sve to upućuje na jednu drugu dimenziju - transcendenciju, a da se o tome izričito ne govori.
- čovjeku je potrebna pomoć u vođenju. M. Montessori prepoznaje u savjesti. A razvoj savjesti dovodi se u vezu i s kontrolom nad pogreškama.
- M. Montessori upozorava da se osjećaj savjesti u prepoznavanju zla može očitovati i u tjelesnom osjećaju. Time se još jače potvrđuje povezanost tijela, duha i duše u cjelinu osobe.
- ljudski duh se mora utjeloviti da bi u osjetilnom svijetu bio sposoban za djelovanje, osjećanje i komuniciranje.
- dvije važne točke koje u pedagogiji M. Montessori igraju veliku ulogu te međusobno ovise upravo o cjelini duše i tijela, a to su šutnja i tzv."naboj ispunjen pažnjom i susretljivošću. Po njoj šutnja nije neka disciplina nego povod za nova iskustva. Takva šutnja nije rezultat utjecaja vanjskog šuma ili kretanja, već je šutnja ponašanje koje proizlazi iz unutarnjeg doživljavanja.
- manualni rad je usko povezan s koncentracijom duha. Fenomen polarizacije pažnje se kod malog djeteta može postići samo onda kada ono sudjeluje svojim rukama.

2. Društvena zbilja
Ljudski se individuum ne može razvijati bez društvenog života. Jer socijalni život se nalazi posvuda, a čovjek živi od čovjeka.
Veliko značenje društvenog života za čovjeka pojedinca i njegovo ostvarenje kao i razvijanje vjerske dimenzije nalazi se u ljubavi. Ona naziva ljubav najvećom snagom kojom raspolaže čovjek. Po njezinu uvjerenju ljubav sadržava socijalne zakone, a u socijalnoj organizaciji vidi njezinu posljedicu. Ljbav nije ideal, ljubav je zbilja.
Tako i u pogledu mira, mir kao i ljubav ima značiti osnovni zakon socijalnog života.

3. Svemir
Uspostava mira u svijetu kao stanje sloge i harmonije prelazi okvire međuljudskih odnosa. Potreba za mirom odnosi se i na onu zbilju u svijetu koja se nalazi izvan čovjeka, jer upravo o toj zbilji svijeta ovisi sav životni prostor čovjeka. Svijet i čovjek su neraskidivo upućeni jedan na drugoga, ali tako da se u tom suodnosu čovjekov položaj nalazi na višoj razini. Čovjeku nije dodijeljena neka točno određena životna sredina, već je njegova cijela Zemlja. Zato ga M.Montessori naziva kraljem svemira. Čovjek može svojom inteligencijom zahvaćati u zbilju svijeta, mijenjati je te iz naravi prirode oblikovati 'nadnarav' i svijet kulture kao ljudski životni prostor. Čovjek ne smije djelovati samovoljno ili na bilo koji način, nego u stavu 'ljubavi za okolinu', jer on nije stvorio svijet, nego mu je svijet povjeren da njime upravlja.

Usmjerenje na dijete:

Doprinos M. Montessori indirektnom vjerskom odgoju ima polazište, svoje središte i zaključak kao krunu koja se očituje u tome što se njezino cjelokupno pedagoško djelo 'usmjerava na dijete'. Zato se razdoblje predškolskog djeteta naziva 'religiozno osjetljivim razdobljem', jer ona u djetetu otkriva prisutnost Božju. Promatra li se dijete tako, onda usmjerenje na njega predstavlja ozbiljnu obvezu: "Ako ne budete kao djeca..." izravnog odgoja, u kojem se obje dimenzije (indirektnog i direktnog vjerskog odgoja) međusobno prožimaju.